Selo u BiH u kojem vijekovima nije bilo rata

Ovo je priča o bosanskohercegovačkom selu Baljvine. Baljvine su mjesto u kojem sam rođen, baš na današnji dan.

Zavadi pa vladaj. Rečenica je to koju kao golobradi dječak nikako nisam mogao shvatiti. Tad mi je bilo najvažnije da šutam loptu sa svojim drugarima, da ih gledam bez predrasuda, iskreno, dječije. Vremenom sam sazrijevao i ponovo mi ista rečenica dođe u glavu. Objasni mi je tada indirektno, suštinski i podrobno grupa neosviještenih pastira. Dok im brojni plastovi sijena već uveliko gore, dok se njihovo stado rasipa, oni se goste negdje u hladovini velikog hrasta, čija ih krošnja čuva od svih nedaća. Uspjeli su zavaditi stado ovčica koje sve što proživješe, proživješe skupa, u stadu, u zajedništvu.

 

Namamiše ih mladom travom, ovčice dotrčaše, ali trave je bilo samo ispod velikog hrasta, kojem sirote ovčice nemaju pristupa. Optužiše pastiri neke ovce u stadu, jednako gladne kao i ostale, da su upravo one krive što im oni obećanje ne ispuniše. Jedan dio stada bježi u planine, drugi umire od gladi, ali pastiri neobazirući se, prepunim čašama nazdravljaju, po ko zna koji put. Ne brinu oni nizašto, ionako će im se dobar dio stada vratiti već na prvi zvižduk.

Zavađaju nas na sve strane u ovom našem stadu zvanom Bosna i Hercegovina. Dok se kupaju u novcima otuđenim od otvorenih usta gladnog naroda, pokušavaju nas ubijediti da nam je zato kriv neko drugi, samo zato što se zove drugačije i što drugi pečat nosi. A oduvijek smo bili jedno, samo su nas oni uspijevali ubijediti da to nije tako. Svesrdno se trude da u tome i dalje istraju. Vjerovatno ste se nekad zapitali postoji li mjesto u kojem se ne pamti rat među pripadnicima različitih religija. To mjesto doista postoji. Nije to Švicarska.

 

 

Nije to priča koja će početi sa “Iza sedam gora, iza sedam mora…“. Priča je to o bosanskohercegovačkom selu Baljvine. Mještani ovog sela, svjedoci posljednjeg rata (1991-1995), kažu da sukoba između Srba i Bošnjaka nikad nije bilo. Oni najstariji, čije sjećanje seže do Drugog svjetskog rata,  i koji pamte i priče svojih predaka, tvrde da do sukoba među komšijama nikada nije dolazilo.

Baljvine su mjesto u kojem sam rođen, baš na današnji dan.  Baljvine su mjesto u kojem sam prvi put prohodao. Sjećam se bježanja po bašti kada vidim majku sa tanjurom u kojem mi iznosi doručak. Nisam, eto, tad mnogo volio da jedem. Dok bi neki tek ustajali, ja bih do tada već pretrčkarao pola sela. Volio sam još tada taj svoj narod. Volio sam ranim jutrom otići i do djedove kuće i dok je još u postelji moliti ga da mi priča o tome kako je nekad narod živio tu. Baljvine su selo u kojem sam vrlo kratko živio, malo toga se i sjećam, ali selo za koje sam vječito vezan. Nigdje, čini mi se, ne možete udahnuti jutarnji vazduh na taj način. Nigdje gledati zalazak sunca kao tu.

 

 

Nigdje ne možete naći takvu historiju suživota, kao u mom kraju. Baljvine su tvrđava koju zle misli i nečasne namjere nisu mogle osvojiti. Ovdje smo u najgorim vremenima bili jedno, ovdje smo i danas jedno.

Nikada nije zapamćeno niti igdje zabilježeno da je u selu, koje pripada općini Mrkonjić grad, došlo do sukoba stanovnika zato što se zovu Hasan ili Miroslav, Rada ili Fatima, Šefko ili Milan. U gornjem dijelu Baljvina žive Srbi, u donjem Bošnjaci. Najstarijim stanovnicima ovog, po mnogo čemu posebnog sela pamćenje seže do Drugog svjetskog rata. Bilo je i tada pokušaja da se “baci kost“  među Baljvance, ali su se vrlo brzo pokazali bezuspješnim.

 

Dok sjedim u skromnoj, ali urednoj sobi i pijem domaću kafu, 78-godišnji Alija Murica započinje priču o selu.

“Ustaše su 1941-1945 godine krenule u gornji dio sela, krenuli su do srpskog stanovništva.  Međutim naš narod je stao i rekao – do njih možete doći samo preko nas mrtvih. Želimo da ih uklonimo, kako vam ne bi smetali, rekle su ustaše, smetat će nam jedino ukoliko ih budete dirali, jednoglasni su bili Bošnjaci. Uzeli su tada viljuške i sjekire i otišli sa vojskom do komšija u gornjem dijelu sela, kako bi bili sigurni da se ništa loše neće desiti. Sukob je spriječen“, reče mi Alija, uze gutljaj poprilično vruće kafe, te nastavi : “Sa druge strane sa Skender Vakufa krenulo je stotinjak Srba, kako bi došli do našeg dijela sela, koje je tada obilovalo žitom. Međutim, naše komšije su odlučno stale u gornjem dijelu Baljvina i nisu dozvolili da bilo ko dođe do nas. Straže smo skupa držali, kad god je bilo opasnosti po selo“.

“I dobro i loše sve smo skupa prolazili. Šesnaest godina od našeg povratka u selo je prošlo. Nikad nikakvih problema nismo imali. Praznike slavimo skupa, obilazimo jedni druge. Oni nama dolaze na dženaze, mi njima idemo na sahrane. Živimo kao jedno“ , sada se razgovoru priključila i supruga Sejda sa druge strane stola.

 

Najstariji par u selu Baljvine Alija i Sejda, prisjećaju se i vremena kad su građene i renovirane džamija i crkva u Baljvinama. Muslimani su pomagali izgradnju crkve, ali su sa druge strane i pravoslavci pomogli izgradnju džamije.

Pod utiscima sam prošetao do kuće Šefke Čauševića, dugogodišnjeg predstavnika donjih Baljvina, čovjeka koji je mnogo uradio za selo i mještane. Ondje gdje sam stao u domu Murica, nastavio sam kod Šefke.

“Ne pamti se da je ikad bilo nekih sudskih sporova između Bošnjaka i Srba“, na samom početku ponosno mi ističe Čaušević.

Prisjeća se Šefko kada je njegov otac susreo komšinicu iz gornjeg dijela sela, koja je krenula do Vrbasa po vodu. Izmorena od cjelodnevnog rada trebala je pješačiti još neka dva sata u oba smijera, kako bi djeci mogla donijeti nekoliko litara vode. Iako je tada bio dječak, dobro se sjeća da je komšinici njegov otac nasuo potrebnu količinu vode iz svojih zaliha, kako sirotica ne bi trebala toliko pješačiti. Sjeća se Šefko i riječi te žene koja je rekla da to nikada neće zaboraviti.

 

Teško je doista shvatiti šta je ovaj narod stoljećima vezalo. Za rubriku “vjerovali ili ne“ svakako je to da nikada nije došlo do međuetničkih prepirki, a kamo li sukoba u ovom selu.

“Ovdje je narod bio jako siromašan i pomagali smo jedni drugima. Sjećam se dobro kada je u ovom ratu (1991-1995) komšija Nedo samljeo svu pšenicu koju je imao i odlučio da podijeli onima kojima je potrebno brašno. Dok imam jest ćemo svi, a kad ne budemo imali, onda ćemo skupa umirati od gladi, bile su tada riječi Nede“, priča Šefko o svojim komšijama.

“Po ko zna koji put istakao se i Miroslav Tešanović. Kada je srpska vojska dolazila u selo, Miroslav im je otvoreno poručio da u donji dio Baljvina ne smiju zalaziti. Ako vam zatreba mesa ili bilo šta, eno vam štale uzimajte koliko hoćete, ali komšije ne dirajte, poručio je već sada pokojni Tešanović“, sa posebnim emocijama priča mi Šefko.
Na sve strane susrećete ljude koji baš i ne razmišljaju glavom onda kada bi i najviše trebali. Tako je bilo i kod nas. U selu je tokom posljednjeg rata bilo i onih koji pijani lažu o tome kako smo se naoružali, kako smo spremni za rat, ali naravno ništa od toga nije istina.

 

 

U toku tih dešavanja, Miroslav Tešanović, poručio je komšiji Šabanu Habiboviću : “Vežite vi svoje pse, a i mi ćemo svoje“! Bila je to i više nego jasna poruka da se izbjegne nesreća koja je zadesila ostatak Bosne i Hercegovine.

Dok sam zamišljen sjedio pored Šefke, prisjeti se on još jedne situacije koja je pokazala da je u Baljvinama važno da si čovjek, ništa druge izuzev toga.

“Ljudi iz našeg sela krenuli su u svatove u Skender Vakuf. Imali su potvrdu da je riječ o svatovima te da idu dovesti nevjestu. Ipak svi su bili pohapšeni. Među svatovima bio je i Radovan Jotić. Nakon kontrole Radovana su odmah puštali, ali je otac Jovan poručio da se kući ne vraća bez komšija muslimana. Poznato je da je većinsko stanovništvo u Skenderu bilo srpsko. Nakon toga je Jovan, tada starac od sedamdeset godina, dva puta pješice išao do Skendera. Do Skendera pješice, za momka u najboljim godinama značilo je četiri sata hoda. Jovan je išao, pregovarao i nakon toga su svi pušteni i vraćeni u selo“, prepričao mi je Čaušević.

 

Septembra 1995 godine, komšije pravoslavci više ništa nisu mogli učiniti. Srpska vojska je ušla u selo. Kako ne bi došlo do sukoba srpske vojske i nas golorukog naroda, napustili smo donji dio naših Baljvina. Smjestili smo se pod jedan most u selu Bočac. Jedna anegdota me vječno veže za tih četiri dana provedenih pod mostom.Tada kao dječak od nepunih pet godina u toku noći dok su svi spavali, ispao sam iz majčinog naručja. Kotrljao sam se niz obalu prema rijeci Vrbas. Na kraju me neko granje zaustavilo, a moji uzvici: “Mama, pao sam sa kreveta“, probudili su majku koja me našla tik uz rijeku. Ne znam zašto, ali eto, to sam morao spomenuti. Jednog od tih dana, dok je prolazio pored  mosta Drago Tešanović, prepoznao je svoje komšije, te svratio da vidi o čemu se radi. Nakon što je bio svjestan situacije, urgentno je otišao u međunarodni Crveni krst u Banjaluku. Preko njega smo dobili i osam autobusa, te kamion za transport stvari. Nekada davno Bošnjaci su spasili Draginog djeda, ali bez obzira na to, pokazao je Drago da je biti čovjek tako jednostavno, a tako teško. Ostadoše mu komšije muslimani vječno zahvalni.

“U ratu je bila prodavnica u gornjem dijelu sela. Vjeruj mi, ta žena, srpkinja, znala je da krije od svog naroda, kako bi nama pomogla. Uspjeli su ona i njen muž dogovoriti da 27 tona brašna dođe u selo u vrijeme takve nestašice. To su stvari koje se ne zaboravljaju. Svaki čovjek sebe i mrzi i voli. Ako želiš da si voljen, moraš voljeti. Mnogima nije jasno kako je to sve funkcionisalo i funkcioniše u Baljvinama, ali eto tako je“, istakao je Šefko Čaušević, te predložio da pođemo do njegovog prijatelja Milana.

“U selu Baljvinama od davnina skupa žive pravoslavci i muslimani. Nikad nismo imali nikakvih zamjerki, niti svađa. Oduvijek smo skupa i jako dobro živjeli. Vjerujem da će se tako i nastaviti“, izgovara Milan Jotić, dok njegova supruga Dušanka iznosia piće za goste. Ispred kuće, za stolom sjedimo Zaim, Hajro, Milan, Šefko i ja. Svi prijateljski raspoloženi i nasmijani.

“Pomogali smo jedni druge uvijek. U toku ratova skupa smo stražarili i branili selo“, ponosno ističe Milan.

 

Prisjetiše se Šefko i Milanu i priča da su se u periodu Drugog svjetskog rata svi statnovnici gornjeg dijela sela smjestili u donji dio. Nije više bilo bezbijedno, pa su Srbi potražili pomoć komšija Bošnjaka. Ne zaboravivši sve stvari koje su ih stoljećima vezale, Bošnjaci su širom otvorili vrata svim komšijama Srbima i smjestili ih u svoje domove. “U mojoj kući tada je bilo dvadesetak osoba“, kaže nam Šefko, dok su Milan, Hajro i Zaim nazdravljali za zdravlje i budućnost koja će se temeljiti na dosadašnjem poštovanju i prijateljstvu.

“Nas je sudbina vezala, uvijek smo bili naslonjeni jedni na druge. Ovo što imamo u Baljvinama, nema nigdje. Poslije rata i džamija i crkva su preživjele, što dodatno govori o svim dešavanjima“, saglasni su Šefko i Milan, inače prijatelji koji su skupa i vojsku odslužili.

Nakon što je 1995. potpisano primirje, došlo se do određenih podataka. Iz donjih Baljvina na ratištima širom BiH poginula su četiri momka. Iz gornjih Baljvina, ni manje ni više, nego četiri. Subina ili ko zna šta?!

Dok sam šetao kroz rodno selo, sretan što su mi korijeni upravo tu, sretoh prijatelja Sedina. Ukratko mu ispričah kojom sam namjerom tu i zašto me nije bilo već nekoliko mjeseci. Bilo mi je zanimljivo čuti i njegovo mišljenje o našem, zajdničkom fenomenu. “Od oca sam naučio da je suživot ovdje postojao stoljećima. Da smo uvijek uspješno funkcionisali. I danas, djeca skupa igraju lopte, družimo se skoro pa svakodnevno. Imam mnogo prijatelja pravoslavaca, ne samo iz Baljvina nego i šire. Često surađujemo na obostrano zadovoljstvo“, kroz smijeh mi ističe ovaj čestiti momak, Sedin Mešić.

 

 

Baljvine su primjer na kojim bi mnogi mogli učiti, a naročito budući naraštaji. Budi čovjek, ma kako se zvao, budi čovjek ma gdje se i na koji način Bogu molio. Ako smo već svi toliki vjernici, budimo svjesni da nam ista ta religija nalaže da poštujemo druge i da čuvamo odnos sa komšijama. Nijedna religija nam ne nalaže da se mrzimo i ubijamo. Voli, da bi bio voljen, kako reče Šefko Čaušević.

Ovo selo je specifično i po desetini stećaka rasprostranjenih po cijelom selu. Iz kojeg perioda potječu i koliko bi mogli obogatiti historiju ovog simpatičnog sela još nije pozato. Prije nekoliko dana Savez turističkih vodiča Republike Srpske održao je i radionicu za selo Baljvine. Predsjednik Saveza turističkih vodiča Republike Srpske Milan Bukara tom prilikom je istakao da je siguran da će ovo selo uskoro biti nezaobilazan dio programa posjetilaca okolnih gradova, ali i stranih turista. Ovih dana u selo dolaze i ljudi zaduženi za zaštitu nacionalnih spomenika. Kada će izaći konačni rezultati o starosti stećaka i periodu iz kojeg potječu i da li će i po tome možda ovo selo postati fenomen, uskoro bismo mogli saznati.

Autor: Belmin Habibović

Izvor: http://www.6yka.com/